Godine 1850. pruski liječnik Rudolf Filsau i drugi otkrili su da ekstrakt živčanih vlakana sadrži neobičnu tvar.
Godine 1877. njemački fizičar Otto Lehman promatrao je fenomen tekuće kristalizacije pomoću polarizirajućeg mikroskopa.
14. ožujka 1883. biljni fiziolog Federer Leinitzer primijetio je da kolesterol benzoat ima dvije točke taljenja kada se otopi.
Nakon što je više puta potvrđivao svoje otkriće 1888., Leinitzer je počeo konzultirati njemačkog fizičara Lehmana. U to vrijeme Lehman je napravio mikroskop s funkcijom grijanja za promatranje procesa hlađenja i kristalizacije tekućih kristala, no od tada je Lehman svu svoju energiju usmjerio na ovu vrstu tvari.
& quot;Molekularna fizika" objavljen je 1888. Ovo je sažetak njegovog znanja iz područja fizike materijala tijekom tog razdoblja. Konkretno, u knjizi je predložio metode istraživanja mikroskopa, kroz kristalni mikroskop i neka zapažanja napravljena s njim.
Kemičar iz 20. stoljeća Volland iskoristio je svoje iskustvo da predvidi koja vrsta spoja će najvjerojatnije pokazati svojstva tekućih kristala, a zatim je sintetizirao spoj kako bi dobio svojstva ove vrste spoja, a zatim Lehman' tekući kristal teorija je dokazana.
Godine 1922. Francuz Fried je pažljivo analizirao postojeće tekuće kristale i podijelio ih u tri kategorije: kolesteričke, smektičke i nematske.
Nakon Friedove' analize od 1930. do 1960., istraživanje tekućih kristala privremeno je palo na nisku točku. Neki ljudi su također rekli da je razdoblje od 1930. do 1960. bilo prazno razdoblje za istraživanje tekućih kristala. Razlog bi trebao biti što u to vrijeme nije pronađena praktična primjena tekućih kristala. Međutim, u tom je razdoblju industrija poluvodičke elektronike postigla izniman razvoj. Kako bi se omogućila primjena tekućih kristala u zaslonima, uzorkovanje prozirnih elektroda i tehnologija mikrofabrikacije integracije tekućih kristala i poluvodičkih krugova moraju biti neophodni. S razvojem i napretkom industrije poluvodiča, ove su tehnologije postale zrele.
Silicijski poluvodiči razvijeni su 1940-ih, koristeći poluvodiče N-tipa koji provode elektrone i poluvodiče P-tipa koji provode rupe da tvore PN sučelje, pa su izumljene diode i tranzistori. Da bi se ostvarila cjelokupna funkcija protoka od izmjenične u istosmjernu struju u krugu koriste se diode, ali za realizaciju funkcije pojačanja koriste se elektronske cijevi. Tako velike i glomazne komponente mogu se u potpunosti zamijeniti poluvodičkim diodama i tranzistorima. Nema potrebe za emitiranjem elektrona u vakuum. Sve dok su u čvrstom, posebno vrlo tankom filmu, mogu se realizirati funkcije ispravljanja i pojačanja, tako da se može realizirati elektronički sklop. minijaturizacija. Zatim, korištenje tehnologije optičke obrade za postizanje stanjivanja i ultra-minijaturizacije uzoraka elektroničkih sklopova uključujući diode i tranzistore. Ova tehnika se skraćeno naziva litografija.
Od 20. stoljeća do 1960-ih, razvojem poluvodičkih integriranih sklopova, elektronička oprema je minijaturizirana. Napredak gore spomenute tehnologije neophodan je za primjenu u industrijskim uređajima s zaslonima s tekućim kristalima. S povećanjem materijala, daljnjim razvojem znanosti i materijala plus inženjerske tehnologije, kao i razvojem novih načina prikaza i nekih tehnologija vožnje, tehnologija zaslona s tekućim kristalima dobila je brzi razvoj.
S razvojem poluvodičkih integriranih krugova 1960-ih, elektronička oprema je minijaturizirana.
Godine 1968., GH Heilmeier iz RCA Corporation iz Sjedinjenih Država najavio je industrijski LCD zaslon koji koristi DS način rada. Nakon toga su američke tvrtke najprije započele praktičnu probu LCD satova s digitalnim slomljenim kodom.
1971. godine jedna je švicarska tvrtka proizvela prvi LCD monitor.
